The Mad se može analizirati s nekoliko gledišta. Pogledajmo pjesmu iz ugla nove kritike. Nova kritika usredotočena je na estetski ukras pjesme. Pjesnik kaže da njihov jezik nije snova nego mjesečine i prelijeva se na dan punog mjeseca. Pjesnik kiti jezik estetikom hiperbole imaginativne književne fantazije. Oni vide bogove za koje mi nikada nismo čuli. Ovdje pjesnik zalazi u carstvo prostora gdje ludi mogu vidjeti autohtona božanstva kroz djelovanje svoje unutarnje svijesti. Njihove su vizije nadrealnije od običnih ljudskih bića. Tresu im krila kad sliježu ramenima. Zatresti krilima je metaforička hiperbola. Održavanje vjerovanja da muhe imaju dušu i da zeleni bog skakavaca skače na krilima. Jezik koji se ovdje koristi je personifikacija. Drveće koje krvari također je personifikacija. Nebo koje blista u Kittenovim očima i mravi koji pjevaju u zboru također su jezik personifikacije.
Jezikom psihoanalize pjesnik gleda na lude kao na objekte spekulacije. Pjesnik dobro ide do te mjere da prikazuje njihove psihotične i neurotične simptome. Nisu svjesni rase, vjere, spola ili ideologije. Žive li ludi u subjektivnom stanju svijesti? Ludi ljudi imaju maštu koja je nadrealna, svijest koja je izmišljena. Mjesečina i njezin afinitet postaju mašta svijesti koja lebdi poput ptice. Arhetipski Bog kojeg vide je izvan mašte. Iskazuje li pjesnik pjesničku pravdu ludima? Personifikacija stabala koja krvare i muha koje imaju dušu mogla bi biti upućivanje na otvaranje pjesnikove vlastite podsvijesti. Priroda se humanizira jezikom pjesničkog izraza. Viđenje neba u mačinim očima i zborski pjev mrava oslikavaju iznošenje iz svijesti pjesnika jezika potisnutog. Je li pjesnik panteistički nihilist? Dok tapka po zraku, pjesnik spominje da oni krote ciklon, a to sugerira da je pjesnikov vlastiti um opsjednut prikazom jezika kao neurotičnog. Vrijeme postaje unutarnje putovanje gdje je stoljeće za normalnog čovjeka sekunda za ludog. Krist, Buddha i Veliki prasak pomiješani su u umu ludih kao eklektični sindrom neurotične svijesti.
Pjesnik također ide do te mjere da ispolitizira lude i učini ih tuđinima u pustinji svijesti. Tako stvoreni nemaju rasu, vjeru i spol. Kad pjesnik kaže da ne zaslužujemo njihovu nevinost, on je zaleđen za njihove osjećaje. Pjesnik je narcisoidan i ne suosjeća s ludima. Zašto je pjesnik sadist riječi? Zašto pjesnik ne može ostaviti lude njihovom neovisnom svijetu postojanja?
Za filozofa Foucaulta ne postoji ludilo nego samo otuđenje. Opravdava li pjesnik ludilo, njihovu živu egzistencijalnu stvarnost konstrukcijom arhitekture jezika? Pogled pjesnika prelazi na ludog kao pogled drugoga. Drugi je stranac, stranac i pjesnik se s njim suočava semantičkom okrutnošću. Pjesnik pretvara ludilo u apsurd i portretira riječi kroz optiku nadrealnog fetišizma.
Kako možemo dekonstruirati jezik ludila? Jezik ludila omamljen je pokretnom vojskom đavolskih personifikacija. Demokracija je subvertirana u autoritarnost pjesnika koji govori jezikom ludih. Binarna podjela između biti ljut i ne ljut tako je oštro prikazana. Pjesnik ne postaje njihov zagovornik nego otrovni đavao koji priziva jezik da ismijava ludilo i nanosi njegove prijestupe sviješću semantičkog preljuba.